Jer na kraju je sve dobro – Ako nije dobro, nije kraj

By: Dejan Huba

Photo: Dejan Huba

Na kraju če sve biti dobro, baš onako kako triba biti, s onima kojima triba biti, baš onako kako je za nas najbolje, i kad to ne izgleda tako, svakim korakom smo bliže trenutku kada će sve biti dobro.
Na ovom putu moramo gubiti da bi dobivali, moramo voditi bitke da bi jednom slavili pobjede, moramo preživjeti krive da bi znali pripoznati prave, moramo iskusiti sve ono šta je život da bi ga jednog dana znali cijeniti. Suze i smijeh, tugu i radost, sve na jednom licu, sve u našim očima. Mora nam srce biti lomljeno bezbroj puta da bi nam ga jednom netko mogao sastaviti, moramo imati bezbroj uboda noža u leđima da bi nam ih jednom netko mogao izvaditi, moramo, da bi znali cijeniti tog nekog našeg ili puno njih, koji na kraju čekaju na nas da nam budu največa nagrada života i nikad nas izdali.

Zato danas, dok se raspadamo, kada se sve oko nas raspada kada ne vidimo ni minutu ispred sebe, kada mislimo da trebamo odustati, da nam je borba preteška i da smo preumorni, tribamo skupiti onaj zadnji atom snage koji više nimamo, tribamo naći motiv i hrabro, makar najsitnijim koracima ići dalje, teško je, polomljeni smo, uništeni i ne nazire se kraj, ali moramo, jer na kraju če se sav znoj i suze isplatiti, na kraju će sve biti dobro, samo put izdržati moramo. Jer i sunce izlazi svakog dana, iako svake većeri umire, moramo puno puta umriti za dočekati zoru života, onu koja če trajati zauvik, i ne znači da i tada neče biti bitki i iskušenja, ne znači, ali tada ćemo znati da su dio puta, da su sitne spram svega šta smo proživjeli, tada ćemo s ponosom pokazivati SVOJE OŽILJKE i znati da su to sitni dokazi za sve šta smo proživjeli da bi došli tu di jesmo.

Možda na kraju nećemo biti s onima s kojima smo mislili da tribamo biti, možda nećemo imati potporu od onih od kojih smo je najviše očekivali, možda neče biti nikoga od onih koje smo smatrali najvažnijim djelom svog puta. Tko zna di i sa kim, ali tada čemo znati da je konačno sve dobro, baš onako kako smo oduvijek htjeli, da je sve baš onako kako triba biti, najbolje za nas. Jer jedno mjesto na kraju čeka samo na nas, na one koji često žive na rubu neki drugi ljudi čekaju samo nas.

Na kraju život čeka da nas nagradi za sve izazove, za sve trnje i svu patnju, samo ovo malo koraka moramo još izdržati, samo danas moramo nači snagu za još jedan korak naprid prema nagradi ili uništenju. Jednom ni život neče više imati asa iz rukava da nas još jednom slomi, mi smo ovaj put prešli u mukama, strahu i boli, da bi danas bilo dobro. Da bi gledali najlipše svitanje u životu možda nama posljednje.
JER NA KRAJU JE SVE DOBRO AKO NIJE DOBRO NIJE KRAJ…