Autor: Prim. dr med Miloš Gostiljac, specijalista pedijatar
Foto: pixabay.com
Kiša u olucima jednoloičnost zvukava kao da šalje
zaboravljenim,usahlim lutalicama prošlosti.
U setnim zagrljajima sećanja na Travnik
i vitku džamiju što među krošnjama stešnjena stoji
brojim poljupce Almine na obrazima nekadašnje mladosti.
To Vlašić huči patnjom za Bosnom i mirisima
razvejanih sećanja i ledenim uzdahom neostvarenosti.
Sa setnim mislima na Alminu kapu i pohabani kaput studentski
verovasmo da osmehe i snenost u bljesku očekivanja
zora snegova oko Zenice ,neće nikakava tuga odneti
u provalije ružnog sna, raspadnutosti truleža zbivanja,
što ugasiše suptilnu toplinu ljubavi.
Prolazeći posle toliko godina pored stare džamije ,
duša me zabole zbog Alminog pohabanog kaputa.
A ni kape njene vunene sa snegom Vlašića nesta,
samo mi se učini da stari odža hramajući prođe.
I zazvoni umorno pravoslavno zvono nedaleke crkve.
Kao žilet pogled mi suzom zaiskri,al sve je džaba.
Tuge bljesnuše u pogledu na čaršiju gde nekada skriveni bejasmo.
Više nema ko priče pričati,to huk vremena bruji.
Nadanja davno nestala, gorčinom obhrvaše dušu.
Sigurno,moralo tako biti nije,snaga božje sile
sa Vlašića sećanja donosi i lišće na kišnom danu raznosi
zbog priče nedovršene.